Priroda - Jesmo li uistinu svjesni njenih bogatstava?

ŠTO REĆI NA OVO? JESU LI ZAISTA POTREBNE RIJEČI?

PRIRODA!

Često sam bila u prilici slušati ljude kako s izrazitim divljenjem i hvalom pričaju o prirodi, naširoko i nadugačko opisujući njenu ljepotu, koja je već sama po sebi predstavljala pravi pravcati melem za njihovo raspoloženje. Šetnja prirodom jedan je od najbezopasnijih, najdjelotvornijih, najpristupačnijih i najlakših načina da umirimo nemirne misli, oslobodimo se napetosti i razdražljivosti i sagledamo život iz jednog dublje perspektive. Ali - ne samo da bismo ga sagledali i doživjeli onakvim kakav on uistinu jest, već da bi upravo zahvaljujući tom čudesnom djelovanju koje priroda ima na psihu i nervni sustav svakog živog bića, pa tako i čovjeka - uživali u njenim blagodatima. Priroda ne bira kome će i koliko dati. Priroda ne razlikuje bogate od siromašnih, niti uskraćuje svoja dobra u odnosu na boju kože, nacionalnu pripadnost ili vjersko opredjeljenje. Ona nije "opterećena" religijama i vjerovanjima. Ona jednostavno JEST! I nudi nam se u svoj svojoj punini, spremna u svakom trenutku pomoći nam da se uzdignemo nakon posrnuća, izliječimo od bolesti i nastavimo ovu našu avanturu koju nazivamo životom - pokušavajući nam tu avanturu učiniti što ljepšom, radosnijom i ispunjenom zadovoljstvom i mirom.
No, priroda nije samo najmudriji psihoterapeut kojem možemo doći kad god poželimo, niti najpristupačniji trankvilizator kojeg uopće možemo zamisliti. Ono što priroda daje čovjeku - nemjerljivo je čak i u najsmjelijim maštanjima. Sve kuda nam pogled seže, gotovo svaka, ako ne i svaka stanica ovog zelenog svijeta ispunjena je ljekovitim svojstvima i tu je, podatna i velikodušno spremna u svakom trenutku pružiti pomoć. Ljeti i zimi. U proljeće, jednako kao i u jesen. Točno onako kako treba. Točno za određeno podneblje. Savršeno sinkronizirana sa potrebama živih bića koja u tom podneblju žive.
Pogledajmo na čas sliku ovog hrasta:

Bilo bi krasno sjesti za ljetnih vrućina pod spasonosnu hladovinu njegove razgranate krošnje, zar ne? Još kada bismo to učinili u suton, prateći sunce kako polako i blago klizi iza horizonta, dok nam nosnice draška miris svježe trave - kako bismo se osjećali? Pa ipak - hrast daje mnogo, mnogo više od toga. 

Nekada davno, kada naši preci nisu čuli ni za Ameriku, a kamo li za kavu - skupljali su one tako simpatične male plodove s kapicama, i od njih pravili ljekovite čajeve, okrepljujuće napitke nalik na kavu, pa čak i brašno za pečenje kruha i ljekovitih pogača. A dok su odrasli bili zauzeti pripremanjem jedne tako važne namirnice kao što je brašno - djeca i mladi zabavljali su se čineći prava mala umjetnička remek djela od istih tih žireva, ili samo od njihovih "kapica". 

Mi smo u mnogočemu nadmašili naše pretke, imamo dovoljne količine pšenice, a počeli smo i sa proizvodnjom kukuruza i kukuruznog brašna. Posve smo odbacili napitke od žireva i okrenuli se drugim, često industrijskim čajevima i kavi, ili sličnim napitcima koji djeluju stimulirajuće na nervni sustav. Hrast je našim napretkom "nazadovao" i postao tek stablo u čijem podnožju možemo naći zaklon od žarkog ljetnog sunca. I dok smo tako, napredovanjem u tehnološkom smislu sustavno odbacivali ono jednostavno i svima dostupno što nam nudi priroda - naš nam je napredak konstantno donosio nove bolesti, nove poremećaje i sve narušenije opće zdravlje. O stresu i razdražljivosti, nervozi i neurotičnosti čiju pojavu zapažamo već kod djece u vrlo ranoj životnoj dobi, nije potrebno ni govoriti.
I dok su nekada djeca, mladi i žene za dugih zimskih večeri, sjedeći pokraj ognjišta u kojem su pucketale cjepanice hrasta činila ovo:

danas napredna i tehnološki educirana djeca i mladi sjede ispred monitora, i tek tu i tamo pogled im, ako su takvih mogućnosti (i sreće), skrene na čas i na tu razgranatu krošnju tik do prozora i balkona; da bi već u sljedećem trenutku ponovo "legao" na monitor. Tu i tamo njihova ručica kojom tako dobro barataju "mišem" zadrhti od iznenadnog napada kašlja. Odnekud brzo doleti majka noseći tablete za alergiju ili neko sredstvo protiv kašlja ili astme. Niti jedno od njih ne zapaža kako su se grane na krošnji starog hrasta uznemireno pokrenule i zanjihale, ni jedno od njih ne čuje zov kojim Stari Učitelj pokušava privući pozornost - u silnoj želji da pomogne. Da objasni. Da dopusti majci oguliti staru koru, da privoli dijete da pokupi male ponuđene plodove, da otkloni nevolju djeteta i brigu majke... Hrast zna. Baš kao što sve u prirodi zna. I pita se:Kako se dogodilo da je čovjek zaboravio razumjeti njegov govor? Kako to da je čovjek zaboravio na njegovu želju da pomogne? Kako to da je čovjek odustao od prirode i okrenuo se iglama, prašcima i industrijskim sirupima? Zašto? Je li hrast učinio nešto pogrešno? Je li priroda učinila nešto pogrešno? Što se dogodilo s čovjekom?
A čovjek... Ah, čovjek... Kako to gordo zvuči!